Liberté, Égalité, Fraternité

Početna stranica > Kolumne > N°5 Pismo iz Čilea | Odlazak “izmišljenog čovjeka”

N°5 Pismo iz Čilea | Odlazak “izmišljenog čovjeka”

ponedjeljak 12 februar 2018, Arina Šarac   Partagez sur FacebookTwittez cette information

Prije nekoliko dana, u Čileu je umro pjesnik Nicanor Parra. Imao je 103 godine i bio je tvorac pokreta takozvane antipoezije. Uz to i jedan od najuticajnijih stvaralaca na španskom jeziku, koga mnogi stavljaju uz rame drugog svjetski poznatog čileanskog poete, nobelovca Pabla Nerude.

Svojim sunarodnicima je bio znan ne samo kao pjesnik, nego i kao univerzitetski profesor fizike, koji je penziju zaradio na katedri Katoličkog univerziteta u Santiagu, kao oksfordski student kosmologije, svjetski putnik, boem i enfant terrible, taoist, četiri puta kandidat za Nobelovu nagradu za književnost, te stariji brat još jedne čileanske legende – svestrane umjetnice Violete Parra. Ni njegov sentimentalni život nije bio manje zanimljiv; obilježen brojnim brakovima i ne manje brojnim internacionalnim i lokalnim ljubavnim vezama.

Nicanor Segundo Parra Sandoval rođen je 5. septembra 1914. godine u San Fabian de Alico, malom mjestu na jugu Čilea, kao jedno od osmoro djece u porodici tamošnjeg učitelja i krojačice. Školovao se u Santiagu, gdje je dobio i prvo zaposlenje kao srednjoškolski nastavnik matematike i fizike. Put ga je, četrdesetih godina prošlog vijeka, odveo na Brown Univerzitet u Sjedinjene Američke Države, gdje je diplomirao matematiku i fiziku, a potom i u Oxford na studij kosmologije. Iako, po povratku u domovinu nastavlja karijeru matematičara i fizičara, za sve to vrijeme piše poeziju.

Svojom prvom zbirkom „Poezija i antipoezija“, izdatom 1954. godine, otvorio je vrata pravcu koji, kako kažu poznavaoci, „demistificira poeziju i ne priznaje njene konvencije“. Naime, antipoezija se jezikom proze, često kolokvijalnim, na duhovit i ironičan način, obraća običnom čovjeku i govori o sasvim mundanim temama. A, evo kako i sam autor u jednoj od svojih poema „zadirkuje“ vlastiti zanat:

Šta je antipjesnik:
prodavač urni i sanduka?
sveštenik koji ni u šta ne vjeruje?
general koji sam u sebe sumnja?
skitnica koji se svemu smije,
čak i starosti i smrti?
zlovoljni sagovornik?
igrač na ivici provalije?
narcis koji voli čitav svijet?
okorjeli šaljivdžija
namjerno tužan?
pjesnik koji spava na stolici?
alhemičar modernog vremena?
džepni revolucionar?
sitni buržuj?
šarlatan?
bog?
nevin?
stanovnik Santiaga?
Podvucite rečenicu za koju mislite da je tačna.

Nicanor, međutim, nije jedini po kojem se u Čileu prepoznavalo porodično ime Parra. Njegova sestra Violeta, kantautorica i etnomuzikolog, već je bila poznata kao jedna od najgorljivijih zastupnica pokreta Nueva Cancion Chilena (Nova čileanska pjesma), koji promoviše folklor i narodnu muziku Latinske Amerike. Njena pjesma „Hvala životu“ (Gracias a la vida), koju je moguće shvatiti i kao oproštajno pismo umjetnice prije samoubistva 1967. godine, postala je neka vrsta nezvanične himne Čilea, a svijetom su je pronijele Mercedes Sosa i Joan Baez.

Violeta Parra, međutim, nije bila samo muzički nadarena. Njene tapiserije, tekstil, minijaturne skulputure i maske pokrivene mozaikom od raznovrsnih sjemenki bile su izložene, pored ostalog i u Louvru u doba kada je ona, nekoliko godina prije smrti, živjela u Francuskoj. Događaj je tim značajniji, jer je predstavljao prvu samostalnu izložbu jednog latinoameričkog umjetnika/ce u ovom muzeju. Iako vrlo siromašna u posljednjim godinama života, Violeta je, po povratku u Santiago, svoju kuću pretvorila u narodnu kuhinju u kojoj je sama kuhala za sirotinju.

Ali, vratimo se Nicanoru. Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka on intenzivno putuje po svijetu, gdje drži seminare o antipoeziji, čita svoje stihove i druži se sa lokalnim pjesnicima. Velika Britanija, Francuska, Meksiko, Sovjetski Savez, Kina, Kuba, Sjedinjene Države...Za njegovu posjetu SAD je vezana i anegdota čiji sudionici su bili Parra i Pat Nixon, tadašnja prva dama ove zemlje. Naime, Parra je bio dio grupe pjesnika u turističkom obilasku Bijele Kuće, kada ga je gospođa Nixon – navodno, iznenada i mimo protokola - pozvala na čaj. Prihvatanje poziva koštalo je anatipoetu prijateljstva sa Kubom, koju je ranije posjetio i o kojoj je napisao „Kuba – da, Jenkiji – takođe“, „prepravivši“ tako slogan „Kuba – da, Jenkiji – ne“, tada, iz razumljivih razloga, vrlo popularan na ostrvu.

Parrina potpuna apolitičnost izdvaja ga od mnogih savremenika iz istog „faha“. Pa i Pabla Nerude, sa kojim je imao ne samo prepirke oko pristupa poeziji, nego i nepomirljive razlike u pogledu političkog angažmana. Dok je Neruda bio izraziti ljevičar, koji je svesrdno podržavao Allendeovu vladu, Parra je sve vrijeme sasvim neopredijeljen. Ili antipolitičan, kako je uvijek govorio za sebe.

Tako, recimo, u zbirci izreka i crteža „Artifakti“, objavljenoj 1972. godine, on, između ostalog, piše i ovo: „Ujedinjena desnica i ljevica nikad pobijeđene biti neće“. Neki od najljućih kritičara su ove njegove riječi okarakterisali najboljom propagandom koju su Pinocheovi fašisti mogli zamisliti. I tokom brutalne vladavine hunte Parra objavljuje svoju antipoeziju („Propovijedi i učenje Hrista od Elkia“ i „Šale za zbunjivanje policije“) u kojoj se, na sarkastičan način dotiče vojne diktature, ali mu se, kao i mnogim drugim intelektualcima koji su ostali u Čileu i preživjeli, spočitava nedovoljna angažovanost u suprotstavljanju režimu, za čije vrijeme je ubijeno, mučeno i nestalo oko 40.000 ljudi.

Suprotni pol je očigledno imao izuzetno važnu ulogu u životu antipjesnika. Iza njega su ostale brojne fotografije sa suprugama, ljubavnicama i potomstvom nastalim iz tih veza. Sa svojom prvom ženom Anom Troncoso oženio se kao dvadesetogodišnjak i sa njom izrodio troje djece. U toku boravka u Engleskoj, međutim, upoznaje, po vlastitim riječima, „najljepšu Šveđanku“ Ingu Palmer, i da bi se oženio njom poništava svoj prvi brak. Burna afera sa drugom Šveđankom, spisateljicom Sun Axelsson, okončaće, nakon deset godina i ovaj brak. Slijedeća velika Parina ljubav, znatno mlađa Nury Tuca rodiće mu još dvoje djece… Ima sina i sa Rositom Nunos, koja je prethodno radila za njega kao domaćica. Sklon „teškim“ vezama i ekscentričnim ženama, Parra će se, već kao šezdesetogišnjak, zaljubiti u trideset godina mlađu Anu Mariju Molinari Vergara. Kada ga je ona napustila da bi se pridružila sekti u SAD, duševnu je bol pretočio u stihove “Izmišljenog čovjeka” (El hombre imaginario):

Izmišljeni čovjek
Živi u izmišljenoj palači
Okruženoj izmišljenim drvećem
Na obali izmišljene rijeke ...

Anu Mariju je prozvao svojom izmišljenom ženom. Svoj stvarni život „izmišljena žena“ će završiti samoubistvom.

Posljednje dvije decenije života Parra je proveo živeći povučeno u selu Las Cruces na pacifičkoj obali, udaljenom oko stotinjak kilometara od Santiaga. Proučavao je taoizam i povremeno bi napravio neku instalaciju od naplavina sa plaže. Snabdijevao se na lokalnoj pijaci, oblačio u prodavnicama polovne odjeće. Iako je odbijao intervjue i izbjegavao fotografisanje, ponudio bi pridošlicu šoljom čaja koji je sam spravljao. Kada mu je Ministarstvo kulture Španije 2011. godine dodijelilo nagradu Miguel de Servantes, najprestižnije priznanje za autore španskog govornog područja, ljubazno se zahvalio i – poslao svoga unuka u Evropu da je primi u njegovo ime.

Zbog poslovične neodlučnosti kada se radi o objavljivanju i odgađanja potpisivanja ugovora zadavao je izdavačima puno glavobolje. Iz tih razloga je za sastavljanje njegovog životnog opusa bilo potrebno gotovo deset godina, a nakon zbirke antipoezije pod naslovom „Parrine stranice“ (Hojas de Parra) koju je izdao polovinom osamdesetih godina, dugo se nije oglasio ničim novim. Konačno 2004. godine objavljen je njegov prevod Šekspirovog “Kralja Lira“, za koji se kaže da je do sada najbolji prevod ove tragedije na španski jezik.

...U Čileu je povodom smrti Nicanora Parre proglašena dvodnevna nacionalna žalost. U muzeju Violete Parra u centru Santiaga je otvorena knjiga žalosti u koju su se upisale hiljade. Kuću u glavnom gradu kojoj je Parra umro građani su zasuli cvijećem. Ipak se naprimjerenijim oproštajem od stogodišnjeg „izmišljenog čovjeka“ i (anti)pjesnika, čini Twitter čileanske fudbalske reprezentacije: Buen viaje, don Nico!


Tekst: Arina Šarac

Vaša poruka ili komentar?

pre-moderation

Ovaj forum je vlasništvo urednika: vaš prijedlog će biti postavljen tek nakon što je ovjeren od strane administratora.

Ko ste? (optionnel)
Votre message
  • Ce formulaire accepte les raccourcis SPIP [->url] {{gras}} {italique} <quote> <code> et le code HTML <q> <del> <ins>. Pour créer des paragraphes, laissez simplement des lignes vides.

Ažurirano 08/11/2018 Newsletter Français