Liberté, Égalité, Fraternité

SBF2

Početna stranica > Intervju-Portret > Par nas s Parnasa: Francuska poezija kao inspiracija

Par nas s Parnasa: Francuska poezija kao inspiracija

srijeda 12 oktobar 2016, Zehra Sikias   Partagez sur FacebookTwittez cette information

Autor Zehra Sikias. “Par nas s Parnasa” je zbirka parodija hrvatskog pisca Krešimira Kovačića, sina Ante Kovačića, koji sam za sebe kaže da je u književnost ušao “po Ocu, ali bez duha Svetoga...”. U knjizi se parodiraju i karikiraju tada već slavni hrvatski pjesnici, a knjiga se smatra oproštaemj s idealom visokoestetiziranom književnošću, pobunom protiv artificijelnosti i ekskluzivnosti moderne. Danas, kad je ostalo par nas koji čitamo poeziju, prevodilački dvojac Marko Vešović i Sunita Subašić-Thomas posuđuje ovaj naslov da bi stavio na raspolaganje prepjeve najvećih francuskih pjesnika u rasponu od nekoliko stoljeća, među kojima ni najudaljeniji u vremenu nisu arhaični već zvuče moderno, kao da se obraćaju upravo nama, pokazujući da je poezija jedan od najljepših tragova ljudskog prisustva u svijetu jer jedino ona uspijeva izreći neizrecivo.

JPEG - 143.1 kb
Marko Vesovic

BH Info : Blog “Par nas s Parnasa” nudi impresivan broj prevoda francuskih pjesnika i neprestano se iz dana u dan obogaćuje novim. Koliko pjesnika ima na blogu, koliko prevedenih pjesama, može li se taj rad predstaviti brojevima? Koliko već dugo radite na tom projektu?

Sunita Thomas : Na sajt smo do sada postavili 47 francuskih pjesnika, ostalo je još osam, dakle, biće ih ukupno 55, u rasponu od nekoliko stoljeća, od Ronsarda i du Bellaya do, otprilike, polovine XX stoljeća. Svaki je predstavljen s najmanje desetak pjesama, neki ih imaju i puno više, čak i po dvadeset. Međutim, pjesme nikad nismo prebrojali, lakše je statistike prepustiti wordu, ali ni broj stranica ne znamo tačno. S fus-notama i bilješkama o pjesnicima to iznosi nekih 1500 stranica teksta, prvobitno raspoređenih u pet knjiga. Najveća je neka vrsta antologije na oko 700 stranica u dva toma, zatim knjiga Apollinaireove poezije, onda “260 francuskih soneta”, a u jednu zasebnu knjigu stavili smo Hugoa, Apollinaire, Superviellea i Michauxa, prateći evoluciju stiha, od vezanog do slobodnog.

Marko je počeo raditi sam vrlo davno, zajedno smo prevodili dok sam ja još bila student, 80-ih godina. Nakon mog povratka iz Francuske prije pet godina ponovo smo počeli raditi zajedno. Tada je on već imao knjigu prevoda Baudelairea i jednu pod naslovom “25 francuskih pjesnika”. Tokom gotovo tri godine intenzivnog, udarničkog, opsesivnog rada, a jedino se tako može nešto napraviti, broj pjesnika se, dakle, više nego udvostručio, a o broju pjesama da ne govorimo.

Marko Vesovic: Ne treba zaboraviti ni ukus. Koji, poodavno, bar kod nas, niko ne spominje. Ne dovodimo u pitanje veličinu mnogih francuskih pjesnika koji su ušli u književni kanon, a i u nas puno su prevođeni, ali su nas dvoje ostavili poprilično hladnim, i nema razloga da se oko njih patiš ako ne vjeruješ da su to uistinu velike pjesme. Nezaboravna mi je ostala replika iz jedne predratne tv serije. “O bezalkoholnoj rakiji” glumac Gidra kaže: “Ne vata, burazeru”. Ako poezija ne vata, ne budi prevodilački fantizam, sve joj je džaba. A ima slučajeva, koji nisu rijetki, da pjesma, kad pređe u
drugi jezik, naprosto umre. Verlen je poseban slučaj. Ne može se reći da se iz naših prevoda ne vidi zašto je veliki pjesnik, ali ti se plače kad pomisliš da golema sugestivnost njegovog govora naprosto mora nestati u bilo kojem drugom jeziku. Pa i Valeri. Od njegove poezije, valjda i u najgorem prevodu, uvijek ostaje dovoljno da se vidi i sa Trebevića: to jeste veliki pjesnik, a onda se sjetiš, na primjer, njegovog stiha: l’amas doree d’ombres et d’abandons” (“pozlaćena hrpa sjenki i napuštanja”), koji zvuči kao čarobna formula za zaklinjanje duhova, kao odlomak vradžbine, i shvatiš da je uzaludno sve što znaš i možeš.

BH Info: Zašto ste se opredijelili samo za francuske pjesnike?

Sunita Thomas: To je prosto zbog toga što smo ove knjige imali već pripremljene i formatirane za štampanje, a nismo mogli naći izdavača, pa mi je bilo žao da trunu u ladicama, to jest u našim računarima, pa sam odlučila napraviti sajt. Mogli bismo ga obogatiti i drugim pjesnicima jer Marko ima 11 knjiga već objavljenih prepjeva ne samo s francuskog nego i s ruskog i engleskog, a 19 tomova čeka na objavljivanje, ali kako se ja bavim sajtom, stavila sam samo ono što smo zajedno radili jer mi je bilo žao da niko ne zna za jednu takvu riznicu poezije.

BH Info : Zašto ste se odlučili na jedan takav izazov iako je većina ovih tekstova već prevedena?

Sunita Thomas: Općenito se smatra da bi klasike trebalo ponoo prevesti otprilike svakih pedestak godina. Bivša Jugoslavija jeste bila je prava prevodilačka velesila, ali za većinu tih prepjeva Marko kaže da su njemu bili neupotrebljivi u analizama poezije dok je predavao na fakultetu. Zato je i počeo prevoditi, tražeći što vjernija pevodilačka rješenja, tako da u prevodima ne bude proizvoljnosti nego samo ono što je zaista u originalu, a ne ono što je prevodilac dodao. Neki od tih prevodilaca su prave autoproklamirane veličine, imaju status lokalnih legendi, kao npr. prevodilački “čarobnjak” Kolja Mićević, ali bilo je profesora sa francuske katedre koji su znali da su njegovi prevodi ne samo “mrtvi” nego čak i puni materijalnih, potpuno neobjašnjivih grešaka.

Još kao student odustala sam od čitanja tih prevoda, bili su mi monotoni i odbojni, ali ja sam se mogla vratiti originalima, dok to drugi ne mogu, pa je prevoditi neophodno. S druge strane, tadašnji prevodi nimalo mi nisu pomagli da razumijem stihove Valerya ili Mallarmea, pa preporučujem današnjim studentima francuske književnosti da pogledaju naše prevode. Ovi će im pjesnici biti puno razumljiviji. Pravi prevod uvijek je razumljiviji nego original. Međutim, neću više govoriti o tome jer je Marka takav nehaj toliko iznervirao da je posvetio čitavu knjigu analiza nakaradnostima “prevodilačkog čarobnjaka”. Tu knjigu smo objavili u samizdatu na Kindle Direct Publishingu. Ona je usput ne samo magistralna lekcija iz prevođenja nego i iz tumačenja poezije.

Marko Vešović: Prevodi zastarijevaju, veoma često, mada ne uvijek: Kombolov prevod Dantea, na primjer, ne može zastarjeti.I vjerujemo da ima ne malo naših prevoda koji teško da mogu zastarjeti, jer su plod saradnje pjesnika i stručnjaka za francuski jezik. To nije sve. Oboje smo na fakultetu završili grupu jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik, što znači da dobro poznajemo i taj jezik i poeziju na njemu stvaranu, bez čega teško da se mogu pjesme valjano prevoditi. Ali, otprlike za pedesetak godina, razvoj pjesništva, njegovih izražajnih sredstava,u jednom jeziku, omogućuju uspješnije nego ranije prenošenje poezije. To smo nerijetko osjećali dok smo prevodili francuske pjesnike.

Sunita Thomas: Ja sam više mislila na prozne prevode koji brže zastarijevaju. Poeziji ne smeta malo arhaičnosti. Begić je volio čak i u književnim kritikama “ljepotnu patinu” koju one vremenom poprime. Međutim, treba imati “čitalačke kompetencije”, kako kaže jedan kritičar da se tekst razumije. Čak je i Biblija nedavno u Francuskoj ponovo prevedena na potpuno moderan jezik i taj je zadatak povjeren piscima. Što se tiče poezije, to je puno teže. Baudelaire i Mallarme preveli su E. A. Poea u prozi, a radi se o pjesnicima koji su majstorski baratali jezikom.

BH Info : Ideja o ovom ogromnog “gradilištu” potiče od prevodilačkog dvojca koji čine Marko Vešović i Sunita Subašić-Thomas. Kako ste organizovali posao?

Sunita Thomas: Ja nisam Markova gramatika i rječnik, kako je Kolja Mićević rekao u polemici s Markom. On može prevoditi i bez mene, posjeduje ogromnu erudiciju i izuzetan poetski senzibilet. Nikola Kovač je govoreći o njegovim prevodima Baudelairea rekao da Marko možda ne govori francuski, ali govori poetski jezik. Iako on, dakle, dovoljno zna francuski da može sam prevoditi, ovako smo mnogo više uradili jer sam mu uštedjela puno listanja po rječnicima i situacije kad “zablokira”, kad je potrebno duboko poznavanje jezika, kakvo sam ja stekla na studiju, a obogatila živeći u Francuskoj, potpuno posvećena književnosti.

Od početka je išlo dobro jer je moj grubi prevod uvijek nastojao da se ne udalji od originalnog teksta, da sačuva izvorni sadržaj i formu. Nakon upjevavanja, tekst ponovo dolazi meni na provjeru. Nije uvijek bilo lako i bilo je žučnih rasprava jer ja uvijek nastojim da se sačuva što je više moguće nijansi iz francuskog jezika, ali Marko je taj koji se muči s brojem slogova i rimama.

Nekada je išlo brzo i lako jer on posjeduje takvo majstorstvo da je u stanju upjevati 12 soneta za dan. Ali, nije uvijek išlo tako lako, niti su svaki dan postizani takvi neobični rekordi. Znalo se dogoditi da čitav dan provedem pokušavajući odgonetnuti samo jedan stih, o jednom Apollinaireovom već mjesecima razmišljam, nije mi pomogao niko od onih s kojima sam razgovarala. Srećom, danas je to mnogo lakše nego prije kad je trebalo očajnički kopati po bilbiotekama, pa zahvaljujem bogovima informatike, a posebno Googleu, koji je u stanju pronaći upravo stih nad kojim se mučim u skeniranoj studiji o tom pjesniku.

Marko Vešović: Prepjevao sam, sam ili u duetu, trideset tomova poezije i mora mi se vjerovati da se i kad prevodiš javljaju trenuci, čak i dani inspiracije, doduše mnogo rjeđe nego kad se pišu vlastite pjesme. Tada zaboraviš da je prevođenje posve uzaludna rabota i čini ti se da sve možeš, i naprosto ne smiješ prekinuti taj posao, jer ko zna kad će se opet javiti to ludilo kad osjećaš kako prevodom pomičeš granice mogućeg.

BH Info : Da li vas drugi frankofili pomažu u tom poslu i imate li finansijsku podršku?

Sunita Thomas: Ponekad se obratim prijateljima iz Francuske, ali općenito, rijetko mi mogu pomoći. Što se tiče finansijske podrške, sve smo ovo napravili bez ikakve potpore i iz čiste ljubavi prema poeziji, bez ikakve naknade. Kad smo pripremili antologiju za štampu, obratila sam se prethodnom ambasadoru Francuske za pomoć. Rekao mi je da projekt zaslužuje refleksiju, ali da oni nemaju sredstava. Proslijedio ga je atašeu za kulturu koji je zaista želio pomoći, čak iznio odličnu ideju da se štampa u Francuskoj jer postoji ipak relativno veliko tržište “dijasporaca”, ali na kraju ništa od toga nije bilo. Nismo ni pokušali tražiti subvencije evropskih fondova za pomoć u prevođenju, koji za to i postoje, jer je procedura komplicirana, a prije svega treba imati autorska prava. Većina naših pjesnika je u “domaine public”, ali neki još nisu. Sve je to previše posla za nekog ko je najveći dio energije ipak posvetio najbitnijem, a to je sam prevod. Nemam snage hodati okolo i prositi pomoć za tako grandiozan projekt, kažem to bez lažne skromnosti jer, kako kaže Nietzsche, ljudi koji kažu za sebe da su skromni imaju dobrih razloga za to (Les gens qui se disent modestes ont de bonnes raisons de l’être).

Marko Vešović: Engleska izreka kaže: “Skromnost je vrina tamo gdje drugih vrlina nema”. Ipak, nikad ne zaboravljam da je autorska sujeta najveći neprijatelj talenta. U mom slučaju, i pisanje vlastitih stihova i prevođenje tuđih značilo je borbu protiv te sujete, i danas, kad imam 2 000 stranica objavljenih i neobjavljenih pjesama i 30 tomova prepjeva, u meni ima manje sujete nego nakon izlaska moje prve knjige pjesasma. Ako ću pravo, najuspješniji sam prepjevalac kad se osjećam kao skromni sluga velikog pjesnika. Još iz mladosti, kad nisam sanjao da ću postati prevodilački manijak, pamtim jednu sliku Isidore Sekulić: prevodilac je neko ko podiže jadne ćuprije preko kojih treba da nam dođe u goste velikan.

BH Info : Da li će taj vaš rad objaviti neka izdavačka kuća kao knjigu?

Sunita Thomas : Naravno da bismo voljeli da sve ove pjesme budu objavljene u klasičnoj knjizi i da se pred spavanje može pročitati neka od ovih prelijepih pjesama. Međutim, nakon dvije godine beznadežnih pokušaja, odustali smo i objavili smo Apollinerea i “260 francuskih soneta” u elektronskoj formi u “samizdatu” na Kindle Direct Publishingu, pa se te knjige sada mogu kupiti na amazonu. Planirali smo tako objaviti i našu veliku antologiju od 700 stranica.

Marko Vešović: Ponoviću ono što sam Suniti često govorio: Ma šta nas briga! Glavno je da je veliki posao urađen, i to najbolje što smo mogli, a nije važno hoću li dočekati, Sunita možda i hoće, da te knjige vlastitim rukama listam.

BH Info: Kakvo mjesto zauzima francuska književnost, posebno poezija, danas u Bosni? Da li ste uočili izvjesno opadanje, nekakav gubitak zanimanja za francuski jezik danas? Ako jeste, kako to objašnjavate?

Sunita Thomas: Situacija je u Bosni tako tragična da o tome ne vrijedi trošiti riječi. Sve stare institucionalne forme podrške ovakvim neprofitabilnim djelatnostima su uništene. Objavljuje se i prevodi, ali izdavače zanima isključivo profit. Cijene knjiga su puno više nego u Srbiji jer ona kao država s puno dužom tradicijom inteligentno subvencionira prevođenje. Nama ne mogu pomoći ni evropski fondovi za pomoć u prevođenju jer izdavačima ne odgovara da prevodioce plate u skladu s evropskim normama.

Što se tiče francuskog jezika, ne poznajem situaciju. Čula sam da se manje uči u školama nego prije kad je od tri razreda jedan uvijek imao francuski, a dva engleski, a sljedeće godine obrnuto, ali znam da ljudi još uvijek vole sve što je francusko, posebno filmove jer nisu formatirani samo za tržište kao holivudski, a Francuska bi morala to iskoristiti i više raditi na tome da njeni kulturni proizvodi budu dostupniji.

Marko Vešović: Meni se čini da su, pred zavojevačkim pohodom engleskog jezika na cijelu planetu, i Francuzi položili oružje.

BH Info : Koji su vaši omijeni pjesnici koje preporučujete?

Sunita Thomas: To je užasno teško pitanje jer se radi o ogromnoj masi stihova, a ponovo čitati pjesnike koje smo učili u školi ili izučavali na fakultetu bilo je istinsko zadovoljstvo i prava kompenzacija za ovaj robijaški rad. Posebno zato što je prevođenje možda jedino istinsko čitanje budući da morate ući u sve nijanse. Od tih ponovnih ili potpuno novih otkrića, spomenula bih Louise Labe koja nas i nakon četiri i po stoljeća dira uprkos strogoj petrarkističkoj formi i tadašnjim konvencijama. I Marceline Desbordes-Valmore je potresna u svojoj otmenoj patnji. Ona je, kao i mi u ratu preživjela strašne stvari, prisustovala pokoljima, umiranju djece i bliskih osoba, a ipak se nije dala i njene su slike još uvijek pune draži i senzualnosti. Na prvom mjestu, dakle, ove dvije pjesnikinje, koje su zapravo jedine u svim knjigama. Upravo je Marko primijetio da nemamo dovoljno pjesnikinja, ali i pored želje da “poštujemo kvote”, ostale su nam se činile hladne ili nedovoljno dobre. Današnje čitaoce, posebno one koji znaju odrediti kalibar granata po eksploziji, dirnuće i Cocteauove pjesme s prvih linija. One koji preziru novokomponovane vjernike učvrstiće u njihovoj iskrenoj vjeri moćni Claudelovi verseti u kojima napada lažnu vjeru i govori o jednostavnosti kršćanskih svetaca. Oni koji više vole provokativnost i humor oduševiće se Laforgueom i Crosom. A oni osjetljivi na patnju životinja uživaće u neponovljivoj poeziji Francisa Jammesa, kod nas nepoznatog, a i u Francuskoj pomalo prezrenog “seoskog” pjesnika.

Marko Vešović: Možda je i zato Žam toliko blizak našoj seljačkoj i civilizaciji i jeziku. A možda je blizak i nama kao Slovenima: osjeća se duša u njegovim stihovima. Da sam deset godian mlađi, preveli bismo cijelu knjigu njegovih pjesama. I moram dodati Remboa: moja fasciancija njegovom poezijom počela je na drugoj godini studija i trajaće do smrti.

BH Info . Bosanski pjesnici se takođe slabo prevode u Francuskoj. Imate li planova u tom smislu? Koji vas bosanski pjesnici nadahnjuju da budu prevedeni?

Sunita Thomas: Za takav posao potreban je neko ko je izvorni govornik obdaren poetskom osjetljivošću, a najbolje rezultate dao bi rad u tandemu. Međutim, mi nemamo takvih planova, iako bi mnogi bosanski pjesnici zaslužili da budu prevedeni.

Marko Vešović: Josif Brodski je prevodio vlastite pjesme na engleski. Čitao sam, na ruski prevedene, tekstove Angoslaksonaca o tim prevodima. Zaključak: nije dovoljno dugo živio na engleskom jeziku, stoga idiomatiku tog jezika nema ne samo u moždanoj kori već i dublje od nje.

BH Info : Kolika je po vama važnost poezije kao književnog žanra danas? Šta nam ona donosi? Nije li više nego ikad rezervisana za nekakvu intelektualnu elitu? Ako jeste, zašto? Šta bi trebalo uraditi da se otvori širem čitateljstvu?

Sunita Thomas: Poezija je vrlo star književni žanr, zapravo prvi književni izraz čovječanstva. Koristila je ritam da bi se lakše upamtila i usmeno prenosila. Poprimala je različite forme i imala različite funkcije tokom stoljeća. Ideja da je ona elitistička vezana je samo za jedan tip hermetične poezije koja je stavila naglasak na formu i eksperiment, međutim istina je da poezija uvijek uspijevala naći svoje mjesto u modernosti, opjevajući ne samo industrijske gradove i zebnje modernog čovjeka nego uspijevajući izraziti i njegovo nesvjesno, kao kod nadrealista. Ponekad je pjesnik imao status proroka, ponekad se znao uzdići iznad ispovijednog i, govoreći o sebi, izraziti ljudsku sudbinu, dešifrovati svijet vidljivog i nevidljivog. U nekim periodima se želio angažirati u društvu, čak je preuzimao ulogu vođe, kao Hugo, čije moćne stihove treba ponovo pročitati u ovom vremenu strašnih društvenih nepravdi.

Iako u posljednjih pedeset godina poezija više nije prisutna u štampi niti na televiziji, ne objavljuje se puno jer se štampa samo ono što se dobro prodaje, poezija je ipak prisutna, o čemu svjedoče mnogobrojni blogovi. U Francuskoj postoje brojni festivali koji su joj posvećeni, javna čitanja, takmičenja u poetskoj improvizaciji i hepeninzi, tzv. čitanja-performansi. Nekada su i kod nas organizirani poetski maratoni na kojima se nadmetalo u recitovanju stihova, a danas je jezička kreativnost prisutna još samo kod repera i ponekog “kantautora”, jer o poeziji se može govoriti kad god se privilegira ekspresivnost forme, čak i u prozi, kad riječi govore više nego što obično znače zahvaljujući zvučnosti i njihovom ritmičkom i metričkog rasporedu. Poezija je namijenjena slušanju, a ne čitanju u tišini.

I usmena poezija još uvijek postoji i u narodu, mada je potpuno neobjašnjivo zašto je u tolikoj mjeri sirova i pornografska. Neobjašnjivo je takođe i zašto se naš narod zadovoljava tako niskim nivoom tekstova pjesama. Prava poezija, ona koja ima svijest o kreativnosti i ljepoti jezika može podići nivo i obogatiti i takve, pjevane forme.

Marko Vešović: Meni, povodom toga, pada na um jedna istinita predratna priča o srpskim monasima u Hilandaru: oni su tu, rekao je posjetiteljima jedan od njih, da služe onima kojima bi moglo naumpasti da potraže mjesto istinske vjere. Nama će biti dovoljno ako neko posegne za našim prevodima i osjeti šta je istinska vjera u poeziju.


Francis Jammes

MOLITVA DA S MAGARCIMA ODEM U RAJ

Kad budem morao k tebi, o Bože moj, učini
Nek to dan bude kad je selo u svetkovini
Prašnjavoj. Odabrati želim, kako mi godi,
Kao što ovdje činih, put i njime da hodim
U raj, gdje po bijelu danu zvijezda ima.
Uzeću štap da pođem na dugi put i svima
Prijateljima svojim, magarcima da rečem:
"Ja Fransis Žam se zovem i evo u raj krećem,
Jer nema pakla Gospod dobri gdje obitava.
Dođite, prijatelji blagi tog neba plava,
Jadna i mila marvo što naglom kretnjom uva
Otresete se žalca pčela, dosadnih muva."

Pred tebe kad iskrsnem među životinjama
Koje toliko volim, jer spuste glavu – sama
Blagost – i, zastajući, male si noge spoje
Na način tako blag da budi smiljenje tvoje.
I kad stignem u pratnji tisuć ušiju njinih,
Onih što nosili su košare na slabini,
Il onih što su vukli kola akrobatima.
Ili kola od perja i bijeloga lima,
Oni što su na hrptu kante teglili sveđe,
Oslice slomljenoga kroka, ko mijeh bređe,
Među njima i onih s malim hlačama ima
Zbog rana pomodrelih što cure i u njima
Muhe se tvrdoglave kupe u krugovima.
Bože, učini da ti dođem s tim magarcima.
Nek anđeli nas vode ka potocima čije
Vode drhtave trešnje pune, a plod svaki je
Gladak ko djevojačka put mlada što se smije.
U boravištu duša, u božanstvenim tvojim
Vodama, neka sličan magarcima sam koji
Svoje će siromaštvo, smjerno i blago, zatim
U bistrinama vječne ljubavi ugledati.

Vaša poruka ili komentar?

pre-moderation

Ovaj forum je vlasništvo urednika: vaš prijedlog će biti postavljen tek nakon što je ovjeren od strane administratora.

Ko ste? (optionnel)
Votre message
  • Ce formulaire accepte les raccourcis SPIP [->url] {{gras}} {italique} <quote> <code> et le code HTML <q> <del> <ins>. Pour créer des paragraphes, laissez simplement des lignes vides.

Ažurirano 27/03/2017 Newsletter Français